INTERVJUI

INTERVJU S devetnaestogodišnjim (19) JOSIPOM MARTINČIĆEM iz Križevaca, studentom engleske književnosti te drame i kazališnih studija na prestižnom fakultetu Royal Holloway, University of London. 

 "Krenite što prije, iznenadit ćete se koliko se zapravo mogućnosti nudi."

Povod za ovaj intervju je Josipov izbor za brucoša godine na Sveučilištu u Londonu i njegov nastup u Križevcima s premijerom monodrame The Executive.

Gdje početi, kako doći do toga gdje si sada?

Iskreno, trebalo je puno rada i truda, ali ja mislim da sam tek sada na početku, nikad ne mislim da sam stigao na neki cilj, uvijek težim prema više i bolje. Hrvatska je troma, cijeni se prosječnost, i nikad se nema vremena niti sredstava za osobno poboljšanje, unaprjeđivanje, što je jako žalosno. No, na osobama je da se to promijeni. Moja je promjena došla iz visoke razine angažiranosti – navika me je natjerala da ne znam reći ne, tako da me je svaka prilika koja mi se pružila zainteresirala i naučila nečemu novom; o meni, o ljudima, životu, ne bitno. Čak i kad nije uspjelo, opet sam iz tog iskustva, angažiranosti, uzeo nešto pozitivno i naučio što NE raditi.  Probajte nešto novo, nije bitno što, nešto što možda u prvu ruku mislite da nije za vas – iznenadit ćete se.

Potpora se pruža ...

Potpora je došla od nebrojnih ljudi, od najbliže obitelji i prijatelja do izvrsnih učitelja i mentora, pa sve do sugrađana, prodavačica, frizerke…  

 Moj primjer je moja učiteljica koja mi je usadila  ljubav  prema glumi zbog koje sam išao na državnu smotru LiDraNo rekordnih pet puta. To natjecanje ja sam ne bih mogao otkriti, niti se sam spremiti za takav ambiciozan pothvat, pogotovo ne mu tako ranoj dobi, a to me je iskustvo dovelo do  tu gdje sam danas – studija drame i kazališnih studija na prestižnom fakultetu u Londonu.

Važnost pozitivnog stava!

 Ne bih bio gdje sam sada da nije bilo potpore meni dragih ljudi, talenta na kojem sam aktivno radio, te mojeg neprestanog angažmana u razne nebrojne aktivnosti, ali i mojega stava koji me doveo na put na kojem sam sada. I zbog tog stava gledam samo naprijed, vidim najbolje iz prošlosti, u ljudima tražim ono što znam da tamo postoji. Ta energija me nosi, hrani, pokreće jedan zatvoreni krug – što više sam pozitivno nastrojen, to će mi više pozitivnih ljudi prići i mogućnosti se pružiti. Ako razveselim nekoga, njihova sreća će usrećiti mene i takvo pozitivno okruženje paše duši, smiruje i korisno je za osobo unaprjeđenje i poboljšanje. 

--------------------------------------------

 INTERVIU S EMINOM BARIČEVIĆ
Kako se nit jednog čunka ljubavi prema heklanju ispreplela s drugom niti  čunčane čipke stvarajući krugove volontiranja i čvoriće prepoznatljivosti.

Križevčanka Emina Baričević učiteljica je savjetnica zaposlena u OŠ Sveti Petar Orehovec, PŠ Gregurovec, supruga i majka dvojice sinova (studenta i gimnazijalca).

Njen hobi je ručni rad. Izrađuje čunčanu čipku i nakit od čipke, kao i ručno šivani nakit u soutache tehnici.

U Križevcima vodi radionice čunčane čipke te predstavlja naš grad već nekoliko godina na Međunarodnom festivalu čipke u Lepoglavi.

Kako je nastala ljubav prema čunčanoj čipki?

Od djetinjstva se bavim ručnim radom. Uvijek sam voljela nešto crtati, izrađivati, sve dok me moja baka u osnovnoj školi nije podučila šivanju na svojoj singerici. Tada je započeo moj pravi ručni rad.

U odrasloj dobi sam naučila heklati. Tražeći neke uzorke na internetu, slučajno sam naišla na jednu neobičnu čipku o kojoj nisam ništa znala. Saznala sam da se zove čunčana čipka i da je u Hrvatskoj vrlo rijetka. Odmah me zaintrigirala i uz pomoć videa na internetu sam ju naučila izrađivati.

Čunčana čipka izrađuje se pomoću dvaju čunaka na koje je namotan konac. S jednog čunka ide osnovna nit preko koje se drugim čunkom vežu ukrasni čvorići. Čipka se sastoji od krugova, lukova i zubića koji čipku posebno ukrašavaju.

Nedugo nakon što sam naučila izradu, na jednoj izložbi pisanica u Lipi, vidjela sam radove od iste takve čipke. Saznala sam da ju izrađuje naša sugrađanka Milica Jembrek, već više od 30 godina. Stupila sam s njom u kontakt i ona mi je dala neke uzorke iz časopisa pomoću kojih sam onda krenula u pravu izradu. Najprije sam izrađivala samo uzorke koje sam uokvirivala, a zatim sam počela izrađivati i nakit od čipke.

Nesebično dijelite svoje znanje o čunčanoj čipki volontirajući, recite nam nešto o tome.

            Tome su me opet naučili moji roditelji, koji su i sami u mlađim danima bili aktivni u svojoj sredini.

Shvatila sam da postoji interes za učenjem čunčanja. Nekoliko godina se stvarala ideja o radionicama, sve do jeseni 2014. godine, kada smo u Gradskom društvu Crvenog križa u Križevcima krenuli s prvom radionicom. Druga je održana u POU Križevci, treća ponovo u Crvenom križu, a četvrta upravo kreće opet u Pučkom otvorenom učilištu.

Svaki ciklus radionica traje oko 3 mjeseca. Do sada je više od 30 žena savladalo ovu prilično zahtjevnu tehniku. Mogu reći da u Križevcima imamo puno vrsnih čipkarica, što dokazuju i na izložbama koje su do sada bile upriličene.

Što vas pokreće, što vas motivira u izradi ogrlica od čunčane čipke?

            Danas najviše izrađujem nakit, kako od čipke, tako i ručno šivani od šujtaš traka. Uživam u stvaranju novih modela, originalnih ideja i rješenja. Posebno mi je drago kad vidim žene koje nose moj nakit, a najviše kad nekog obraduje neka ogrlica, naušnice ili narukvica.

            Velika podrška mom radu je moja obitelj, posebno suprug koji je ujedno i tehnička podrška. On se brine da sva tehnička rješenja budu besprijekorna na svakoj izložbi.

Kako se razvija nastojanje da zaštitite i stvorite prepoznatljiv brend čunčane čipke grada Križevaca?

Nakon prvog sudjelovanja na Međunarodnom festivalu čipke u Lepoglavi shvatila sam koliki potencijal u Križevcima može imati čunčana čipka. Odlučila sam tada da ću dati sve od sebe da jednog dana imamo križevačku čipku.

Moram naglasiti da imamo veliku podršku u Križevcima od gradonačelnika, Turističke zajednice, Crvenog križa, Pučkog otvorenog učilišta, medija, ali i svih građana koji su dolazili na izložbe ili su upoznati s čipkom.

S vremenom ćemo, nadam se, zajedničkim snagama čipku registrirati, zaštititi i napraviti sve da čunčana čipka postane prepoznatljiv križevački brend.

......................................... 

Intervju s Jelenom Pešut "gazdaricom" Vježbaonice i Miroslavom Skenderom trenerom osobnog razvoja
- Kako smo uspjeli raditi ono što volimo i voljeti ono što radimo.

Tko su Miro i Jelena?

Mi smo dvoje ljudi koji vole život. Volimo učiti, istraživati, biti aktivni i stalno smo u nekoj akciji. Po struci Jelena je profesorica kineziologije sa desetak godina iskustva u struci i to iskustva kroz koje je puno toga naučila, no i dalje nastavlja učiti.

Miro je trener osobnog razvoja. „bivši poduzetnik“ koji eto najviše voli učiti na svojim greškama. Zato iz lekcija izvuče najviše.

Zajedno smo nadopuna jedno drugom i savršen spoj. Jeleni je falio duhovni dio, fizički je imala, Miroslavu je falio fizički jer kada odradiš nešto duhovno, vrijeme je to materijalizirati. Prvo smo se povezali emocionalno, a kasnije i poslovno. 

Kako je nastala Vježbaonica?

Nakon 7 godina rada u vrhunskom fitness centru Jelena je odlučila ispuniti svoj san, otvoriti svoj fitness centar za pametno vježbanje. Tako je ukratko nastala Vježbaonica. Primijenila je stečena znanja, skupila hrabrost i svu svoju pamet i započela uspješnu i stabilnu priču. Važno je za naglasiti da je kapital skupila sama i nije se zaduživala. To je jedna od  vrlo važnih stavki uspjeha Vježbaonice. Miro se uključuje kasnije. Uvijek u pravo vrijeme, kada je Vježbaonica postala ozbiljan projekt koji zahtjeva puno više energije i rada kako bi nastavio napredovati.

Što vas motivira? Što vas pokreće?

Imamo sreće da smo uspjeli život organizirati tako da volimo ono što radimo, netko bi rekao radimo ono što volimo i bio bi u pravu. Ipak bez ovoga prvoga ne možeš doći do drugoga. Pokreće nas svijest o tome da pomažemo ljudima, činimo im život uspješnijim, zanimljivijim i potpunijim. Miro također radi kao trener osobnog razvoja s klijentima koji ne vježbaju u Vježbaonici, a u zadnje vrijeme sve više i onih koji vježbaju s nama. Piše kolumnu na portalu Obiljka te uskoro pokreće facebook stranicu „razgovori s Mirom“ koja će biti koncipirana tako da na lak i pitak način objašnjava stvari koje ljudima čine problem u životu. Njihovim shvaćanjem možemo bolje koristiti resurse. Bit će to nešto slično savjetima za izvođenje vježbi u Vježbaonici gdje trener vježbaču objašnjava pravilnu kretnu strukturu te time vježbač ispravlja način na koji radi vježbu. Time postiže lakše i učinkovitije izvođenje vježbe i prevenira moguće ozljede zbog lošeg izvođenja vježbi.

Što nam poručuju tekstovi kolumne na portalu Obiljka?

Prvo, moram se zahvaliti što ih ti dijeliš na svom blogu. Drago mi je da ti se sviđaju. Njima se trudim ispričati priču kako bi onaj tko čita prepoznao sebe i ono što može promijeniti na bolje. Trudim se promjenu života odmotati iz vela tajanstvenosti i pokazati ju u njenom jednostavnom svjetlu kakva zapravo je. Također, radim na tome da jeftina „new age“ priča kako je dovoljno zamišljati cvijeće i proljeće i da će se u životu sve promijeniti bude zamijenjena nečim zaista učinkovitim. No učinkovitost je nemoguća bez činjenja. Želim također pokazati pa i vlastitim primjerom kako je moguće uživati u životu, raditi ono što voliš i kako možemo napredovati na zabavan način. Uživajući u procesu.

Cijela priča mog rada u Vježbaonici se savršeno nadopunjuje s Vježbaonicom. Zato i jesam tamo i tako dobro funkcioniramo. Naravno da kroz svoj rad tamo implementiram ono što se provlači kroz tekstove u kolumni.

Možete li nekako definirati svoju životnu i radnu filozofiju?

Sve što možemo reći je ono što smo svi već davno čuli. Mi smo se usudili to i učiniti i jako smo zadovoljni rezultatima.

Evo samo nekih pravila kojih se držimo:

-Oslobodi se straha

-razmišljaj kako ćeš dati, tada se za primanje ne moraš brinuti

- jedini način da mijenjaš svijet je mijenjajući sebe

.................................................

Intervju  Dražen Crnadak: umjetnost je samo sastavni dio jedne kompleksne pojave koja se zove ŽIVOT

Razgovarala sam sa Draženom Crnadakom, vlasnikom i voditeljom  poznatog zagrebačkog frizerskog salona CD Style.Zanimalo me tko je Dražen Crnadak što ga motivira i kako izražava svoju kreativnost?

Ja sam osoba koja  u životu igrom 
slučaja koristeći kosu kao medij izražava svoju kreativnost... kreativnošću koja je inspirirana životom koji nas okružuje.
Za mene je umjetnost samo jedan sastavni dio jedne kompleksne pojave koja se zove ŽIVOT. Upravo iz tog i takvog života crpim ideje koje u određenim momentima rezultiraju sa nečim novim i u tom izdanju često neponovljivim.
Uvijek sam tražio nešto novo ne mireći se sa postojećim stanjem. Za mene je uvijek bio i ostao izazov mijenjati stvari na onaj nivo društvene svijesti koja će rezultirati većim osjećajem zadovoljstva, sreće, ugode... za mene je umjetnost samo jedan "kanal" kroz koji se to može postići, ali samo jedan, jer kroz sve sfere društva je moguće djelovati u tom smjeru.
Svaka  osoba  u ovom društvu ima mogućnost i obavezu dati svoj doprinos u izgradnji bolje i kvalitetnije zajednice, stvarajući novitete, a koristeći kosu kao medij, jako cesto nailazim na pozitivne kritike te mi te kritike daju za pravo vjerovati da radim nešto dobro. Mojim su radom ljudi jako cesto zadovoljni sto
me čini istinski sretnim.
To i jest moj osnovni životni moto: NEKA SVATKO RADI ONO ŠTO GA ČINI SRETNIM AKO NE IDE NA ŠTETU NEKOGA ILI NEČEGA...,
a ja sam stvarno sretan sa ovim što radim, pa dokle god trajalo... jer možda jedno jutro ustanem i "padne mi na pamet" nešto drugo, neki drugi medij kroz koji ću izraziti svoj um, svoju kreativnost. Do tada ću uživati u ovome (vjerujem i puno ljudi oko mene).

Hvala Draženu na razgovoru i na dugogodišnjem prijateljstvu. 

--------------------------------------------------------------------------------

INTERVJU Ljiljana Petrlić: Frizeri imaju budućnost, nažalost sustav školovanja ne prati izazove

2. veljače 2016.

---

Razgovarali smo s križevačkom vlasnicom frizerskog obrta Ljiljanom Petrlić. Pročitajte što nam je rekla.

Tko je Ljiljana Petrlić? Predstavite se ukratko, svoju obitelj, čime se bavite?
Obrtnica sam 21 godinu. Imam frizerski obrt. Završila sam srednju frizersku školu. Kroz moj obrt prošlo je dosta djelatnika, naučnica, učenica u novije vrijeme i stažista. Majstor sam frizer. Predsjednica sam Ceha frizera pri Udruženju obrtnika u Križevcima i članica sam ceha u Županijskoj komori.
Kada ste odlučili postati frizerka i koliko dugo se bavite frizerskim poslom?
Frizerskim poslom se bavim gotovo 23 godine. Sasvim slučajno sam postala frizerka odnosno zbog nekih obiteljskih okolnosti. Htjeli su da se školujem za nešto s čime ću moći odmah raditi.
Predsjednica ste križevačkog Ceha frizera, još se sjećamo modne revije i revije frizura koja je održana krajem 2015. godine, jeste li ponosni na organizaciju tog događaja, želite li nekoga pohvaliti ili pokuditi?
Predsjednica Ceha sam godinu dana. Ceh svake godine organizira modnu i frizersku reviju. Tako sam za prošlu imala malo više organizacijskih zadataka, nego prijašnjih godina. Moram priznati da to i nije baš lako. Zahvaljujem se kolegicama na pomoći u organizaciji, a posebno Jasni Preradović i Ani Đurinić.

Sve skupa je dosta posla oko organizacije, jer puno ljudi, puno kolegica sudjeluje u tome, osobito sada jer se i Županijska komora u to uključila. Zapravo je to veliki projekt s malim mogućnostima, budući da je to sve na amaterskoj razini. Svake godine kvaliteta revije je bolja. Uključuju se različiti ljude, različite branše, koje su nam slične npr. razni umjetnici, pjevači, glazbenici, glumci, modni dizajneri, koji pomažu da se revija digne na jedan viši nivo.
Rezultat tome je da svake godine dođe sve više ljudi. Ono što nas muči je naravno prostor u kojem se sve to održava. Preko ove revije pokazujemo svoju aktivnost, koju ne možemo raditi u svakodnevnom poslu. Zahvaljujem se svima koji su poduprli reviju, Županiji, Gradu, kolegicama frizerkama, bez kojih te revije ne bi ni bilo, i svima koji su na ikoji način potpomognuli njezino održavanje.
Imaju li mladi budućnost u frizerskom poslu u Križevcima ili negdje drugdje?
Naravno, mladi imaju budućnost u ovom poslu, kao i u svakom. Ovaj posao se stalno razvija i mijenja. Osim osnovnih znanja i vještina traže se i neke nove. Traže se neke uske specijalizacije i tu ima jako puno prostora  za rad i napredovanje. Nažalost te izazove ne prati školstvo i cijeli sustav, pa se stalno na neki način obezvrjeđuje ova struka. Ispada da to može svatko raditi, a zapravo se uloži jako puno vremena i truda u školovanje.
Možete li spomenuti neku frizuru koju ste izradili, a da vam je ostala posebno u sjećanju?
Neku posebnu frizuru koju sam izradila ne mogu spomenuti, jer sam ih izradila jako puno. Svaka ta posebna frizura se veže za neku reviju, pa za svaku iduću mislite da je ta posebna, pa nagodinu napravite opet nešto novo, tako da je teško nešto izdvojiti.
Frizerski posao je takav da cijelo vrijeme morate provesti radeći na nogama, pomažu li vam ukućani ili vas čeka nakon posla kuhinja i ostali kućanski poslovi?
Posao frizera je takav da najveći dio vremena stojite, ali toga morate biti svjesni od onog trenutka kada krenete u frizersku školu. Radit ćete sve vikende. Morate znati da kada će se svi odmarati, vi ćete raditi, a na neke događaje ćete zadnji dolaziti itd., ali s vremenom se naviknete i jednostavno to postane normalni dio vašeg života. Tako da svi ukućani moraju imati nekog sluha za to i na taj način i preuzeti i dio kućanskih poslova, pa i kuhinje.
Što želite poručiti budućim frizerima i frizerkama?
Budućim kolegicama i kolegama želim poručiti da rade, da se dodatno školuju, usavršavaju, budite ustrajni. Slijedite svoje ciljeve, imajte svoje vizije i ne odustajte. Ovo je divna struka u kojoj puno radite, puno komunicirate, radite kreativno i nikad vam nije dosadno.
Zašto ste nazvali salon “Gloria” i gdje vas se može pronaći?
Iskreno ne znam, ni sama se ne sjećam. To je pitanje na koje ni sama ne znam odgovoriti. Međutim, to je možda i razlog što u vrijeme kada smo tek počela svi saloni su se zvali po imenu vlasnica, pa ja nisam htjela, ali na kraju sam opet dala neko ime, koje mi je kasnije stvorilo samo probleme (smijeh), jer onda je vaše ime različito od imena salona i to je u nekakvom raskoraku. Vjerojatno bi to sada drugačije učinila.
Moj salon možete pronaći u Potočkoj ulici 61 u Križevcima.
Gospođo Petrlić, hvala Vam na razgovoru i puno sreće i uspjeha u daljnjem poslovanju.
Hvala i Vama, lijep pozdrav svim čitateljima portala prigorski.hr.
prigorski.hr